Koliko ljudi oko sebe pozna jete koji baš moraju sve sami, na spomen traženja pomoći izražavaju gađenje. Baš namjerno se izlažu strašnim filmovima, adrenalinskim sportovima i drugim rizičnim iskustvima. Čine se kao da su od stijene odvaljeni, ponose se svojom nedodirljivošću, izdržljivošću i samodostatnošću. Izgledaju kao da pršte od samopouzdanja i njihovo trpljenje neugode izgleda bezgranično. Zvučalo bi bajno, kada se s druge strane ne bi nalazila osoba koja je davno donijela odluku da je to jedini način da preživi i da tada oko sebe nije vidjela nikoga tko bi ju izbavio iz nevolje/podupro/pružio pomoć i zaštitu. I sada, kada je odrasla, ni ne zna kako živjeti drugačije. Povjerenje u druge se izgubilo kada ju nisu zaštitili oni koji su trebali. Zaključila je da je svijet nesigurno mjesto i da valja biti oprezan. Naučila je da je najsigurnije pouzdati se u sebe iako istinsko zadovoljstvo naspram sebe zapravo izostaje.
Paradoks je upravo u tome što bi ta samoodrživa osoba zapravo najviše voljela da ju netko drugi „održava“, da se može prepustiti nekome. Ali je strah prevelik. Proživljena trauma je presnažna. Izloženost i ranjivost nisu dozvoljene riječi. Emocije su višak kojeg se treba riješiti.
U njezinom ponašanju postoje tek naznake koje utrenirano oko može zamijetiti, a neutrenirano lako propustiti, kojima testira reakciju okoline na vlastito opuštanje. I ako okolina to propusti ili (nedajbože) nespretno iskomunicira, ista će se ponovno (možda još i više) povući i potvrditi primarne postavke. I tako dalje…
Problematično je, također, što ukoliko se trauma proživjela jako rano u životu, vjerojatno je da se osoba nije stigla opremiti alatima i strategijama suočavanja s boli (i drugim neugodnim emocijama). Jednostavno je nadišla bol, umrtvila u do neprepoznatljivosti i zaogrnula se zaštitnim (naizgled) neprobojnim plaštom kako se isto nikada ne bi ponovilo.
Kada se neugodne emocije pojave, pogotovo tuga i strah, čovjek s takvim iskustvima i odlukama jednostavno ne zna što bi s njima učinio. One postaju svojevrsni outsajderi, neprijatelji, valja ih ukloniti. A kada ne uspiju, izgube se…neki se jave na psihoterapiju.
Vrlo je jasno da taj neprobojni plašt zapravo nije neprobojan. Jedan od primarnih potreba ljudi jesu socijalni odnosi. A kroz njih proletavaju raznorazne (ne)željene emocije. I tu je onda teško održati ideju o potpunoj samodovoljnosti. Ovdje se osoba često nađe u unutarnjem konfliktu, toplo – hladnom odnosu, potrebi za bijegom ili borbom, ili se jednostavno smrzne/sledi/postane toliko zbunjena da naizgled ne radi ništa (ali u mozgu osjeća napetost).
Ovako otprilike izgleda ta unutarnja dinamika:
>Kada upoznaješ druge ljude što stavljaš u izlog
>Snagu, autonomiju.
>Zašto?
>Da zastrašim neprijatelja, da mu kažem da mi on ne treba. Ako ga uspijem zastrašiti, onda će on otići. I onda se ne moram izlagati riziku.
>Tko je tvoje neprijatelj?
>Izdaja. Da me netko navabi u odnos, ja se opustim, a on me iznevjeri, povrijedi. To mi je nepodnošljivo.
>Što radiš kada čovjek ispred tebe izgleda autentično i brižno?
>Ne znam, želim pobjeći. Želim ostati. Sigurnije je da odem. Ali, pitam se, što bi bilo da ostanem? (…)
Često se ljudi s povećanom potrebom za neovisnošću počnu opuštati ili barem testirati opciju skidanja plašta sa sebe onda kada im životne okolnosti (i odluke) natovare toliko tereta da ga jednostavno ne mogu podnijeti sami. I/ili čovjek koji je toliko već dugo pored njih izgleda kao da bi mogao stvarno biti iskren i da bi mu se moglo vjerovati. Često, kod žena to bude kada postane majka, pogotovo nakon drugog djeteta kada je gotovo nemoguća misija da se roditeljstvo i svi ostali zahtjevi (karijera, održavanje kućanstva…) provode/proživljavaju nepogrešivo samostalno. Netko je toliko u strahu da se ponovno ne osjeti neugoda slična davno proživljenoj pa nikada ni ne dozvole drugima da im se približe. Kada osoba osjeti zbunjenost to je dobar znak, približavanje drugoj osobi barem postoji kao opcija.
Jako je važno znati za sebe, ako se pronalazite u ovom tekstu, da je ono što ste proživjeli prošlo. Da vam oni koji su vas iznevjerili ne mogu više ništa. Da ste vi sada odrasli i imate mogućnost donositi svoje odluke i možete se sami zaštititi kada je to potrebno. Možda nije baš neophodno „puhati na hladno“ i bježati od svih odnosa i svake pomoći. Nisu svi ljudi na ovom svijetu kao oni koji su vam omogućili patnju ili vas nisu udaljili od nje. Ovaj svijet i ljudi na njemu su raznovrsni, ima i svijetla i tame i svega između.
Važno je dobro vidjeti što se dešava oko nas i tko se nalazi pored nas. Možemo puno toga propustiti ako se pretjerano štitimo. Eksperimentirajte. Odaberite osobu oko sebe uz koju se osjećate najsigurnije (ne 100 % sigurno, jer je to teško ispunjiv zahtjev), probajte mu prepustiti neki zadatak za koji procjenjujete da postoji najmanji rizik za razorne posljedice. Ili još bolje, probajte podijeliti neku svoju misao koja dugo već sjedi u vama. I promatrajte što će se desiti.
MPC