Krenut ću od kraja. Naša vrijednost nam je dana u onom trenu kad smo se rodili. Sva ljudska bića su jednako vrijedna bez obzira na išta (spol, dob, (ne)uspjehe, trud, kvalitetu uratka, uspjeh u karijeri, zdravlje, osjećaj krivnje…). Te vrijednosti se mnogi ljudi odriču kao da je to neka humanitarna akcija. Prosocijalna aktivnost uvijek ima neku dobit za drugoga. Koju dobit ima netko ako ja mislim da sam loša, bezvrijedna?
Nizak osjećaj vlastite vrijednosti nalazi se u srži mnogih psihičkih poremećaja ili jednostavno smanjene kvalitete života.
Ono što sam često viđala kod svojih klijenata da je takva negativna slika o sebi bila vezana uz poslušnost – kao glavna odgojna smjernica prisutnih roditeljskih figura. Kada ovaj glavni uvjet nije bio ispunjen uslijedila bi kazna koja je u nekim slučajeva imala karakteristike nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja.
Biti poslušan po definiciji znači da je to „onaj koji sluša tuđe naredbe, koji se ne opire; pokoran“. Naravno da to uvelike olakšava život uz malu djecu, ali dugoročno ishodi s odraslima koji ne znaju misliti. Prioritet bi trebala biti suradnja, a ne bezumno slijeđenje uputa. Kroz suradnju djeca misle i svojevoljno odlučuju hoće li pristati ili ne. To je teži način, ali puno perspektivniji za budućeg odraslog. No, hajmo se vratiti na bit.
Nevolja poslušnosti jest nastanak zabrane za postojanje vlastitog identiteta i ukidanje prava na autonomiju. Inzistiranje na pokoravanju šaljemo poruku: „Gle, ti nisi važan! Bitno je samo da napraviš onako kako ti ja kažem. Ja sam važniji od tebe, mene slušaj!“ I tu djeca donesu važne zaključke o sebi, drugima i svijetu, zaključke koji nadalje oblikuju njihov cjelokupan rast i razvoj. Zaključci su redom: ”ja nisam važan, drugi su važniji, svijet je nepravedno mjesto”.
Nadalje se cijela priča može odvrtiti kao što je opisano u nastavku. S obzirom da je moja vrijednost mala ne budem se angažirao u nikakvim zahtjevnijim zadacima, odrađivat ću samo ono što moram. Izbjegavat ću neuspjeh ne bi li slučajno potvrdio svoju nisku vrijednost. Prepuštat ću svoje odgovornosti drugima, pa će tuđe mišljenje uvijek biti važnije od moga (ili ću biti vječno zbunjen).
Vapit ću za tuđom pohvalom, ali ću i izbjegavati kritiku, pa se može desiti da ću se u potpunosti izolirati od društva. Odgađat ću sve zadatke do zadnjeg trena (prokrastinirati) ne bi li si mogao reći: „Dao sam sve od sebe, radio sam do zadnjeg trena, za neuspjeh nisam kriv ja, nego manjak vremena.“ U ono u što se stvarno uključim raditi ću perfekcionistički pa ću ili otegnuti s tim tri gladne godine ili nikada niti neću završiti jer nikada nije dovoljno dobro. Uz sav taj trud zapravo ću misliti da sam glup i lijen jer toliko malo uspijevam napraviti. Odugovlačim i trošim vrijeme na bezumne aktivnosti poput gledanja serija, surfanja i sl., a pri tome mi uopće nije ni ugodno. Povratne informacije nema jer nikome ne dopuštam da vidi što radim, pa sam si tako i onemogućio mogućnost osjećaja uspjeha. (…) I tako dalje…
Ovo sve mogu biti (in)direktne posljedice prisiljavanja djeteta na poslušnost. Tijekom odrastanja je neophodno da nam netko kaže ili demonstrira ono iz prvih par rečenica ovog teksta. Ako ste imali nesretnu okolnost da niti od strane drugih važnih ljudi niste dobili takvu poruku, uf… onda imate puno posla sada, kada ste odrasli, da povratite ono što vam je dano. Imati dobro mišljenje o sebi je naša odgovornost, a ne mana. Nažalost, koliko ja vidim s čim se moji klijenti muče, nizak osjećaj vlastite vrijednosti čak nije niti anomalija, više je kao pravilo. Niste arogantni, bahati ili prepotentni ako se osjećate dobro sami sa sobom. Htjela sam ovdje u nizu napisati i riječ „samodopadni“, ali nisam jer ova riječ označava „onog koji se sviđa sam sebi, koji je zadovoljan sobom“. Ta riječ je na lošem glasu, koristimo ju kao uvredu. Što nije u redu sa zadovoljstvom naspram sebe? Ovdje je kao i uvijek važan realitet, da vidimo svoje vrline i mane, onakvima kakve one jesu. Bahatost, arogancija i prepotentnost idu u smjeru precjenjivanja vlastite vrijednosti, a oholost označava onoga koji okolinu podcjenjuje. Naravno da to nisu poželjne osobine. Ali one nemaju nikakve veze jasnim stavom prema sebi: „Ja vrijedim. Ja vrijedim kao što vrijede sva druga ljudska bića. Jednaki smo kao ljudi“.
Podsjetimo se na vrline, budimo svjesni mana s ciljem imanja autonomije nad sobom. Odgovornost za to kako će izgledati naš život imamo mi. Ako ne možemo sami, potražimo pomoć. To se smije.
Pružimo model našoj djeci, prijateljima, onima kojima nitko nije uspio reći: „Da, i ti vrijediš, vidi kako se to radi.“ To nije nešto što bi se se trebalo zamjerati ili naizgled uljudno, ali sa skrivenim ponosom reći: „To je baš dobro za njega što ima visoko mišljenje o sebi, ali ja nisam takva.“ Biti zadovoljan sobom nije nedostatak, pogreška, mana… A imati skromno viđenje sebe sigurno nije vrlina.
MPC