Kako vidimo svijet u kojem živimo indirektno oblikuje naš svakodnevni život. Ideja o tome koliko je ovaj svijet pravedan utječe na osjećaj sigurnosti, kontrole i očekivanja ugodne budućnosti. Ljudi žele živjeti u ozračju pravednosti jer se osjećaju ugodnije takvom društvu i zato što je u tom slučaju činiti “dobro” mnogo smislenije. Jer očekuju da će im se svijet odužiti kroz povoljne ishode uloženog truda.
Realnost je takva da se na ovom svijetu dešava i nepravda. Dešavaju se “ružni” nepravedni događaji svaki dan. Glad, ratovi, siromaštvo, bolesti, diskriminacije, stigmatizacije…popis je dug. Takve stvari se ne dešavaju onima koji su “to zaslužili”. Nepravda se ponekad dešava svima.
Ovo je priča o mojim klijentima koji su visoko kotirali na ljestvici vjerovanja u pravedan svijet. Rezultat je bio razočaranje.
Mnogo razočaranja.
Vrlo snažno uvjerenje u pravdu nije u skladu s realitetom. Sve što nije u skladu s onime što stvarno jest nije adaptivno. Ako želimo funkcionalno živjeti ovdje gdje jesmo, onda je važno taj svijet, poligon vidjeti realno, kako jest, a ne onako kako bismo mi željeli da bude. Tek kad prihvatimo realnost, možemo se njoj prilagoditi. Tek kada se opskrbimo alatima i vještinama za uspješno življenje na danom nam poligonu možemo početi vršiti utjecaj na (mikro)realitet kako bismo ga prilagodili sebi.
Klijentovo iskustvo kreiranja karijere unutar snažnog i krutog sustava, u kojem je status, prestiž i moć nešto čega se dionici nikako ne žele odreći, bilo je ispunjeno iznenađenjem, nevjericom, upornim propitivanjem uzročno posljedičnih veza i čestim pripisivanjem uzroka sebi te opetovanim silnim razočaranjem.
Vjerovati da na ovom svijetu postoji pravda je OK. Ja, također, vjerujem da pravda itekako postoji. Mislim da je ovaj svijet ispunjen prekrasnim ljudima koji čine nepojmljive divne stvari. Također, vidim da se drugi (a i ti isti ljudi) ponekad ponašaju i manje “lijepo”. To ih ne čini automatski nepravednima. Svi mi činimo ponašanja na svakodnevnoj razini koja se mogu protumačiti šaroliko na ljestvici pravednosti. To nas ne čini automatski niti pravednima niti nepravednima. Želim reći da viđenje bilo koga/čega samo u bijeloj i crnoj boji nije realno. Mi smo svi raspršeni na cijelom spektru sive nijanse. I stoga, ako krenemo od sebe i naših svakojakih svakodnevnih ponašanja, može li svijet biti tako nepogrešivo pravedan?
Hmh.
Pozivam vas da dobro gledamo i slušamo svijet oko nas. Mislim da smo tako najmoćniji i da si jedino na taj način možemo kreirati željenu budućnost i priskrbiti dobrobit…unutar zadanih nam okvira. (Te okvire je moguće i mijenjati.)
Koja je opasnost opetovanog razočaranja?
Ovisi, između ostalog, o tome kome smo pripisali uzrok nepravde.
Ako smo ga pripisali sebi, mogu će je da ćemo narušiti sliku o sebi, naše samopoštovanje, samoefikasnost, samopouzdanje… Iz loše slike o sebi ne proizlazi mnogo dobroga. U klijentovom slučaju svaki put bi nastupila, nasreću, kratkotrajna kriza koju je karakteriziralo ruminirajuće propitivanje “što nije u redu samnom” i “čime sam ja to zaslužio”. Ponovno, nasreću, svaki put kriza je rezultirala pripisivanjem (većinske) odgovornosti za nepravdu sustavu, a ne sebi. Jer je ovaj specifični kontekst stvarno objektivno i bio zaslužan za isto. Te krize bi se mogle elegantno izbjeći da vjerovanje u pravedan svijet nije toliko potrebito i usiljeno. Analiza situacije bi se mogla sveobuhvatnije napraviti, tako i prepoznati svoj doprinos istome te procijeniti eventualni manevarski prostor. Moja uloga u ovom kontekstu bila je podsjetiti na dotadašnja postignuća, uspjehe, zasluge…usmjeriti na sagledavanje cjelokupne slike i evo ga….vratili bi se na svoj put. Kratkotrajne ideje o odustajanju zadržale bi se tek milisekundu. Osmislili bismo nove strategije suočavanja s realitetom i podsjetili na stare. Kriza bi prošla, oni su nepokolebljivo nastavili ka svojim ciljevima.
Pripisivanje zasluga za nepravdu vanjskim čimbenicima nam može olakšati život. No, važno je imati na umu da isto kao što jedno loše ponašanje ne čini čovjeka lošim. Tako i jedna nepravda ne čini svijet lošim/ nepravednim. U suprotno slučaju, mogli bismo krenuti u pohod ispravljanja nepravde (ne)doličnim postupcima sve samo kako bismo očuvali “ideju o pravednosti”.
(Tu pripadaju i osvetnička ponašanja ispunjena ljutnjom, nekad i mržnjom.) Nije mi cilj potaknuti pasivnost i konformizam. Nego ojačati svijest o našim mogućnostima unutar sustava, provesti postupke koji su u našoj moći, imati jasnu viziju o ciljevima i ideju da su neki ciljevi lako ispunjivi, za neke pak treba mnogo upornosti i kreativnosti, a neki jednostavno nisu dosežni.
Takva svijest ne bi nas trebala pokolebati u daljnjem nastojanju da si uredimo život onako kako želimo. Već, naprotiv, osnažiti nas na putu ka promjeni svjesni toga da nas čeka naporan i dug put.
Željeti da je ovaj svijet pravedan je sasvim OK.
Imati potrebu da on jest pravedan kao uvjet našeg življenja može biti opasno.
Taj kriterij teško da će biti zadovoljen. Pitanje je koja je posljedica ako odlučimo da ne želimo živjeti u svijetu koji nije besprijekorno pravedan.
Odustajanje?
Od čega?
MPC