Bio jednom jedan klijent…ne, bilo jednom mnogo klijenata…i bit će…koji su stavili emocije na „ignore“.
Odmah ću napisati najvažniju poruku ovog teksta: emocije se javljaju samo i jedino onda kada se dešava nešto važno. Ako su oni svojevrstan indikator važnih dešavanja, onda bi nam, valjda, i one trebale biti važne. Jer, ja ne bih svojevoljno i svjesno voljela ignorirati signalne rakete i glasne alarme koji nam govore, gle: oko tebe ili u tebi se dešava nešto što ne bi volio propustiti.
Upravo to je temeljna karakteristika emocija.
Pa otkuda onda tolika želja da ih se riješimo?
Paaa, možda zato što su neke nekad odveć neugodne i uporne (i naporne) i toliko intenzivne da nam ometaju svakodnevni običan život. Da, baš tako. One znaju biti toliko preplavljujuće da ih doživljavamo kao dežurna smetala zbog kojih nam se običan susret s prijateljem, večera s obitelji ili zadatak za posao mogu pretvoriti u patnju. Još je dobro kada smo iole emocionalno pismeni, pa možemo prepoznati o kojim emocijama se radi i s kojim kontekstom su povezane. Kad znamo da nam svaka od emocija želi nešto poručiti, a još k tome i pomoći, odnosno znamo da ima svoju specifičnu svrhu. Kad smo prihvatili činjenicu da svaku od emocija smijemo i legitimno je osjećati i ne smatramo se krivima zbog toga, tada smo već na expert level-u.
Niti jedna „vrsta“ emocija nije patološka sama po sebi.
Zbog njezina trajanja ili intenziteta ili čestine javljanja one mogu imati patološku konotaciju.
Međutim, upravo njihova upornost govori nam: „Čovječe, pa daj obrati pozornost, reći ću ti u čemu je stvar“. Kad se određeni emocionalni izričaj opetovano javlja u sličnom obliku i sličnim okolinskim prilikama, onda to znači da postoji nešto čemu nismo dovoljno pridali svjesne pažnje. Postoji nešto što nismo raščistili sami sa sobom. I uporno se nalazimo u konfliktu s drugima ili samim sobom.
Emocije nikada ne odustaju. Mehanizam manifestacije emocija jest nešto poput dječjeg ponašanja. Napravit će sve samo da obratiš pažnju na njih, pa i koristiti nepoželjna ponašanja.
Ako ne ide milom, onda ide silom. U nekom trenu mogu prijeći na novi level i direktno utjecati ne više (ponajviše) na mentalno funkcioniranje nego i na tjelesno, odnosno na nastanak (ili održavanje) psihosomatske bolesti.
Ako ne zbog koristi, onda barem zbog izbjegavanja bolesti. Hajdemo odustati od ignoriranja tako korisnog alata kao što su emocije.
Ja mislim da je bolje, umjesto rata, napraviti savez s njima.
Stani, promotri, razmisli, poveži emociju s kontekstom. Saznaj zbog čega je ona tu baš sada, što ti želi poručiti i kako ti nastoji pomoći. Ako ne znaš sam, obrati se za pomoć prijatelju (ili psihoterapeutu). 😉
Otkud ideja da su znak slabosti?
Čovjek prirodno nastoji imati kontrolu nad svojim postupcima. Emocije, odnosno ponašanja koja idu iz/uz emocionalni doživljaj mogu se doimati kao da dolaze refleksno, odnosno bez kontrole. U tom slučaju imamo osjećaj kao da smo izgubili samoregulaciju, kao da ne upravljamo vlastitim tijelom.
To, međutim, nije istina. Iako se doima, da si nismo mogli pomoći i posvađali smo s važnom osobom po stoti put, uvijek postoji ta milisekunda u kojoj imamo priliku odlučiti kako ćemo se ponašati. Hoćemo li vikati ili ne. Udariti? Okrivljavati se. (…)
Tu milisekunudu je vrlo lako propustiti.
Kratka je. Pogotovo ako ni ne znamo postoji li. A kada i znamo da postoji, nekada je taj nagon toliko jak, da ni ne želimo odlučiti suprotno.
Emocije mogu biti vrlo zbunjujuće, pogotovo kada su, a često jesu, kompleksne. Odnosno kad se javlja više njih u isto vrijeme. A još kad su kontradiktorne, kada osjećamo i sreću i tugu, ponos i sram…ajme meni, pa što sad s tim?
Mi ljudi imamo kompleksnu ličnost. Naša ličnost se mijenja i nadograđuje s našim rastom i razvojem. Mi možemo na isti događaj reagirati iz različitih dijelova naše ličnosti na različite načine. Na kritiku možemo reagirati sramom jer smo se tako osjećali često u djetinjstvu uz okolinu koja ja je bila kritički nastrojena. Ali i zahvalnošću jer smo u jednom trenu u odrasloj dobi odlučili da konstruktivna povratna informacija može biti korisna i dobronamjerna.
Također, možemo na isti događaj reagirati kompleksnim emocionalnim izričajem jer jednostavno reagiramo na različite aspekte tog događaja. Tuga uslijed smrti supruga, ali i olakšanje jer je isti preminuo nakon dugotrajne iscrpljujuće (za oba partnera) bolesti. To nije licimjerje.
Emocije su ugodne i neugodne. Nikako ne pozitivne i negativne.
Štoviše, rekla bih da su sve pozitivne jer svaka od njih ima određenu korist za nas.
Ponašanje koje proizlazi iz pojedine emocije je, pak, druga stvar. Ona mogu biti disfunkcionalna, ali ne možemo za to svaliti krivnju na emociju. Sljedeći put možemo odlučiti ponašati se drugačije.
Također, možemo, uz puno introspekcije i vježbe, odlučiti osjećati neku drugu emociju ako ista nije bila prikladna za određeni kontekst.
Mi smo nekada jednostavno u krivu.
Nekada smo jednostavno netočno protumačili situaciju. „Dont`t believ everything you think.“ S boljim uvidom, možemo pojačati motivaciju da se emocija, za koju se uporno odlučujemo, zamijeni za drugu ili promijeni njezin intenzitet i trajanje.
Sada sam itekako zakomplicirala stvar.
Vratit ću se na početak.
Emocije su važne i zbunjujuće.
Ako se izgubite u njihovoj interpretaciji javite se u „slušamTE“.
Pozz,
MPC