Svi mi znamo za empatiju. Znamo da je to super stvar. Rado kažemo za sebe da smo empatični. Znamo da bismo trebali biti. Znamo, također, da bismo bili „osuđeni“ da jasno kažemo da možda baš mi i nismo toliko empatični.
Cilj ovog teksta nije (re)definiranje empatije već njezino preusmjeravanje na sebe.
Empatija je socijalni konstrukt, što znači da ona šalje određenu poruku našem sugovorniku. Bio to netko drugi ili mi sami. Razgovarati sam sa sobom nije bolest. To je nešto što zdrava osoba čini često.
Empatija jest kognitivno nastojanje osobe da razumije kontekst u kojem se nalazi netko drugi. Pri tome zanemarujući svoj vlastiti kontekst i referentni okvir. Znači, misaono spoznati tuđu poziciju.
Ako znamo da se dobre stvari dešavaju onda kada pokušamo razumjeti drugu osobu, bez osuda, kritika, interpretacija i sličnih tendencija, kako to da se prečesto odlučujemo zaboraviti na taj blagotvorni proces u odnosu na nas?
Ovo je tekst o ne jednom klijentu koji je zaboravio na sebe. To je tekst o ljudima koji jako dobro znaju razumjeti tuđu perspektivu, i pritom u potpunosti izignorirati svoju. Oni se već dugi niz godina trude, bore i preživljavaju uz i unatoč svojim (teškim) mentalnim oboljenjima i teškoćama. Ne vide uloženi trud, tvrdoglavo negiraju kontinuirani i opetovani napor kojeg trpe i svejedno nastavljaju dalje buditi se i truditi se i patiti. Uz bogatstvo pružanja podrške i razumijevanja drugim ljudima, nalazi se siromaštvo istog naspram sebe. Uz neimaštinu kritike naspram drugih, rasipnički ju nude i prihvaćaju sebi.
Kako to? Ne želim govoriti univerzalno niti nuditi sveprimjenjive odgovore. Znam koje su njihove zapreke bile, možda se i ti pronađeš među njima.
Neka neobična krivnja za mentalni izazov za koji se zna da ga ne može sam čovjek isprovocirati.
Sram? Psihička bolest koja je nastala najvjerojatnije zbog čiste biokemije mozga, uz neki okolinski trigger koji ju je aktivirao.
Gdje je tu čin za koji bi se čovjek mogao smatrati odgovornim. Otkud uopće ideja za prihvaćanje odgovornosti za nešto nad čim čovjek nema moć. Iz cijelog niza disfunkcionalnog ponašanja za koje smo propustili uvidjeti da proizlaze iz same bolesti? Iz osjećaja vrlo niskog pogleda na vlastitu vrijednost? Iz stava da smo previše oštećeni da ne zaslužujemo ičije razumijevanje, pa smo sami sebe odlučili unaprijed osuditi (prije nego što to „važna“ okolina nije uopće niti dala naslutiti). Pa tu smo negdje u važnim razlozima.
Ne sviđa mi se to. Nije funkcionalno niti utemeljeno na istinitim premisama.
Psihička bolest je bolest kao i svaka druga.
Liječi se lijekovima i (psiho)terapijom kao i druge bolesti.
Tu nema prostora za krivnju.
Pa čak i da smo oboljeli od raka pluća nakon dugogodišnjeg pušenja cigareta. I dalje imamo bolest. Stav „sam sam si kriv“ ne pomaže. Što, onda takve ljude ne treba liječiti? “Sami su si krivi, pa nek se fućkaju“. Da je stanje čak i direktan rezultat nekog našeg ponašanja, mislim da je to onda dovoljna kazna sama po sebi.
Osjećaj manje vrijednosti zbog psihičke bolesti.
Hmh.
Da, drugačiji smo.
Otprilike 1 od 8 ljudi na ovom svijetu ima dijagnosticiranu psihičku bolest. Puno ili malo?
Moja percepcija klijenata s mentalnim oboljenjima uključuje divljenje. Svaki od njih ulaže nemjerljiv trud kako bi se izborili s teškoćama koje imaju. Prihvaćaju trenutno stanje i nastoje se odgovorno ponašati prema vlastitom zdravlju kako im slučajno previše zabave (zbog iscrpljenosti), manjak spavanja ili propušten obrok ne bi narušio biokemijske procese unutar psihičkog sustava i pogoršao manifestaciju bolesti.
Upravo ta odgovornost, koja prelazi izvan okvira i dotiče se uzroka bolesti i krivnje za ponašajne manifestacije bolesti narušava im kvalitetu života. Na tome im se ne divim, možda se čak i pomalo ljutim, kad budu odveć uporni u tom pogledu. Stvarno bi bilo dobro da te pretjerane odgovornosti malo smanjite. Kvare vam život. Prihvatite realnu odgovornost i nastavite se baviti realnim aktualnim životnim teškoćama. Nije bitno tko je kriv za bolest. Bavite se stvarnim nedaćama koje imate na svakodnevnoj razini. Kako pronaći djevojku, razviti karijeru, održati kontakte s prijateljima, razviti obitelj, putovati….iliti štogod drugo da imate visoko na svojoj ljestvici prioriteta. Okolina stigmatizira. Nemojte to činiti sebi samima.
Voljela bih da sram zamijenite ponosom.
Jer količina uloga koji primjenjujete u postizanje normalnog, u nekim sferama i izvanrednog života, jest mnogo veća od dobiti, a svejedno to nastavljate raditi. To se zove upornost i tu leži vaš uspjeh.
A za uspjeh se valja i nagraditi.
Kako ste se vi nagradili danas?
MPC